Pratimo
Studentski Štafetni
Ultramaraton

Naš prosvjed započeo je šutnjom.

Petnaest minuta svakog petka, točno u 11.52, stajali smo nepomični — u znak sjećanja na 15 izgubljenih života u tragediji na željezničkoj stanici u Novom Sadu.
Sada, nažalost, stojimo za 16.

Iz te tišine rodio se pokret.

Najprije su studenti Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu blokirali svoj fakultet. Tada su se blokade proširile na sva sveučilišta u Srbiji.

Naši zahtjevi su jasni:
•⁠ ⁠odgovornost za tragediju
•⁠ ⁠transparentnost u radu institucija
•⁠ ⁠kraj sistemske korupcije.

Unatoč pokušajima diskreditacije i represije, naš pokret je rastao i okuplja ljude koji vjeruju u pravdu i istinu. Pridružili su nam se srednjoškolci, prosvjetni radnici, poljoprivrednici, pravnici, liječnici, inženjeri i drugi sektori.
Građani iz cijele Srbije.

U posljednjih pet mjeseci studenti su organizirali najveće prosvjede u povijesti naše zemlje. Uz sve najveće gradove, u Srbiji postoje i manji gradovi.

Trčali smo do mnogih od njih. Naše trčanje je budilo nadu u mjestima kroz koja smo prolazili, a svaki susret s ljudima koji vjeruju u slobodu davao nam je snagu.

Sada trčimo u Bruxelles.

Europski parlament raspravljat će o situaciji u Srbiji u svibnju.
Trčimo tamo. Nosimo pisma europskim institucijama.

Naša namjera je čista.
Ne tražimo milost – tražimo odgovornost.
Mi ne molimo za pažnju – mi donosimo istinu.

Trčimo tisuće kilometara kako bismo ispričali svoju priču.
Trčimo da pokažemo snagu borbe za pravdu.
Trčimo jer vjerujemo u zajedništvo.
Trčimo da Europa čuje ono što mnogi mediji prešućuju.
Da prenesemo glas milijuna građana.

Trčimo za 16 ljudi koji su izgubili život pod nadstrešnicom.

I nećemo stati dok se istina ne čuje.

Trčimo jer znamo da je budućnost u našim rukama.

Trkači u blokadi